SAmoiscjeljeNJE

Zatekao sam se u poziciji da opet sagledam sve te ljude i događaje oko sebe, na onaj svoj nenapadan način, i nekako mi se učinilo da koliko god promjene bile sveprisutne i vječne, mnogo toga ostaje isto. Ljudi i duštva se konstantno mijenjaju, ali također nema upečatljivih pomaka od uvriježenih obrazaca. Možda je to generalizirani privid, jer sve ide korak po korak, lagano donoseći drugačija doba, tako da se u konačnici samo čini da je ostalo identično. Sjećam se jedne zgodne izjave koju sam svojedobno čuo, a koja kaže kako je svijet ostario i na njemu nema više ništa novo. Da li doista tako, pa i ne bih rekao. Ima promjena koje su takve da ne ometaju naš trenutni ritam života, odvijaju se na određenoj razini koju iz današnje perspektive ne možemo osjetiti i pojmiti.

Trebalo mi je malo vremena da se život vrati u svoj tijek, ne da se vrati na staro, svakako ne, jer to je zabluda ljudi koji se tako pokušavaju tješiti ako se ne znaju i ne žele nositi s nepredvidljivošću koja te kad tad dočeka, zabije se u tebe i onda je tek tvoja sposobnost nošenja s okolnostima na testu snage. Nekad mi nije bilo jasno zašto ljudi zaziru od promjena na koje ne mogu utjecati, koje se, ma kako primitivno zvučalo, jednostavno dogode koliko se god ti (ne) trudio? Da li zbog straha, strepnje, letargije ili bespomoćnosti? Ovisi o intenzitetu, no vjerojatno je upravo nešto od toga.

Gdje sam bio? Svugdje.

Što sam radio? Svašta.

Da, zvuči otrcano ali baš je to opis za protekla mi tri, četiri mjeseca. Između toga, išao sam i u susjednu zemlju polagati ispit. Položio sam, a ono što je trebao biti definitivno jednodnevni posjet faksu pretvorilo se u dodatna dva tjedna lutanja i druženja sa tamošnjim prijateljima. Postao sam i vlasnik roze knjižice - vozačke. Shvatio sam također da ne mogu vratiti vrijeme i napokon sam spreman nastaviti raditi na sebi, svom putu i vjeri u samog sebe.

Nakon ne tako davne smrti jedne dosta bliske osobe, uzeo sam si dio precijenjenog vremena za razmišljanje, pomirdbu, tugovanje, isključenje od svih, pa i sebe. U međuvremenu sam pomalo zaboravio pisati i svirati. A sad je savršen trenutak da se počnem prisjećati. Ne mislim da je loše nekad zamrznuti određene radnje. Nikad mi nije išlo upuštati se u nešto pod presingom, pod onim „moraš“ oblakom obrušenim nad svijest. Kamoli raditi na novim radovima. To je nešto što mi treba doći. Kao što dođe novo jutro. Potreban je onaj tren da se potom trgneš i na svom modrom nebu pronađeš sjaj nade i motivaciju za dalje.

Tijekom zime intenzivnije razmišljam o tome kako ljudi izgleda imaju averziju od toplih boja, dok je hladnih doslovce posvuda. Prema statistici u našoj je zemljici najviše sivih, crnih i srebrnih vozila. Ulice su ispunjene gomilom stopljenom u tamnim kaputima. Ni fasade nisu izražajnije. Netko voli tamnije i to je u redu, ali šteta je da i oni koji bi rado, ali im je iz nekog razloga neugodno, bili u svijetlim tonovima pribjegavaju tom „mračnom“ trendu.

Tek ponekima je ovo doba idealno da se i bojama istaknu, ozare i utople vanjštinu. Smatram da ne bi bilo naodmet da je vani više živosti, igre boja, i lijepo je zamijetiti kad ne bježe svi od oku ugodnog šarenila koje opet nije kričavo i neusklađeno. Npr. znanci koje sam nedavno sreo vizualno su iskakali od većine, ali svojom harmonijom. Ona je nosila ljubičastu, on limun žutu jaknu. Fatastično su izgledale tako sljubljene tkanine stvarajući savršeni kontrast. Te se boje vole.

S obzirom na tonove koji prevladavaju moglo bi se pomisliti da smo prilično turobna, ako ne i depresivna nacija. Ipak se s time ne bih složio i prije bih rekao da smo skloni ostati prikriveni, nekako nedefinirani. Slično sam i ja htio ovdje kad se nisam prozvao svojim zbiljskim imenom, ali danas i u skladu s ovim tekstom mi je potpuno drago što mogu reći da se zovem Bojan. J

I opaska, drago mi je što se vraćam u virtualni svijet nakon duljeg izbivanja te pozdravljam one koji su u međuvremenu navraćali ovdje, a ono praznina.

Koliko je divno kad kao građanin ove zemlje trebaš sukladno određenim zakonima ostvariti svoja prava i obaviti u tu svrhu potrebne administrativne procedure, znaju svi oni koji danima uživaju blagodati koje ti pružaju više ili manje profesionalne i informirane službenice i službenici nakon što te šalju od vrata do vrata, od zgrade do zgrade, prebacujući odgovornosti jedni na druge, nekad blijedo i nervozno gledajući jer ako im zaslužena pauza i prestanak rada sa strankama počinje u 12 i 30 to znači da već prije 12 u njihov ured nitko ne smije ni pokucati, a kamoli proviriti.

Kada sam riješavao jedan svoj status nisam ni očekivao da će teći glatko i bio sam spreman na problatiku, ali isto tako me uspjelo iznenaditi koliko u našim zakonima ima rupa i nejasnoća koje prosječan službenik teško može dešifrirati pa stoga trebaš upućivati dodatne upite nekim drugim službama koje su za to mjerodavne da bi ti pak rekli kako je još potrebno ići tu i tu, a na toj adresi te odmah pošalju ondje i ondje, gdje potom saznaš da ne možeš dalje bez te i te potvrde koju možeš nabaviti nakon tog i tog zahtjeva, a onda se nastavlja veselje na startnom mjestu gdje ti za opću radost obznane da treba biti priložena i dodatna papirologija koju nabavljaš u onom ondje uredu nakon odlaska do baš trećeg šaltera... et cetera.

Prava zavrzlama. Nakon svega imam dojam kao da sam bio na kakvom hodočašću gdje sam u čast administracije poderao noge do koljena, a skoro nisam bio daleko ni od samog klečanja pred veličanstvenom osobom koja ponosno sjedi u svome uredu te ljudima izdaje potreban dokument kako joj drago, ovisno o biometeorološkim prilikama i jesi li dovoljno ponizan da zaslužiš trenutak njenog predragocijenog vremena u kojem igra karte, čita novine, radi balone od kaugume, puši cigarete i pijucka šalicu kave koja stoji u za nju prilagođenom držaču unutar kučišta računala (tj. u otvorenoj cd jedinici), a taj ti dok. kao za vraga zbilja treba jer nema alternative.

No mogu reći da se nadam kako je ovo rijedak do te mjere negativan primjer, jer mnogi obavljaju svoje poslove službeno pa se sve riješi bez većih teškoća, ali dovoljna je jedna karika koja ne funkcionira, a o kojoj ti ovise sve one druge, pa da postaješ lagano frustriran ponašanjem nadležnih pojedinaca u državnim službama koji očito misle da mi dolazimo po određeni dokument tek tako za ništa i toliko smo fleksibilni da možemo bez brige nekoliko dana u tjednu izostajati sa svojih svakodnevnih obaveza kako bismo samo vidjeli ima li nade za naš papir dok sve to još i plaćamo iz tamo nekog hira.

Upravo gornju rečenicu većina neupućenih ljudi koristi kada gleda umjetničko djelo koje nije potpuno figurativne naravi; rad koji se može okarakterizirati apstraktnim. Dakle čovjek (ne)vidi ništa te mu određena kompozicija baš ništa ne predstavlja, jer jednostavno nije u stanju to što gleda staviti u određeni kontekst, tj. kalup. A zašto? Zbog načina na koji percipira. Jer sposobnost razumijevanja djela ovisi o stečenom znanju i iskustvu.

Od osnovne škole likovna umjetnost kao nastavni predmet se omalovažava i podcjenjuje naspram ostalih, kao onaj koji postoji da bi učeniku podizao prosjek, gdje se odmara od ozbiljih predmeta i nešto crtkara, slika, modelira, lijepi... Taj se predmet smatra prilično nebitnim i na kojem se  nema što naučiti jer -ili jesi ili nisi darovit-. Pohađao sam nekolicinu škola u kojima se redovito likovni doživljavao kao čista zabava.

Ali danas sam doznao od poznanice ohrabrujuću činjenicu: djeca u višim razredima osnovne imaju iz likovnog udžbenik. Čini se da svijest o tom području ipak raste. Nitko se ne buni zbog toga, naprotiv, skoro svi učenici su zainteresirani što je i za očekivati jer djeca su sama po sebi kao spužve i bez predrasuda. Oduševljen sam onim što sam imao prilike pročitati i vidjeti. Poticajno i zanimljivo štivo, nije suhoparno ni predetaljno, a opet puno toga možeš iz njega sustavno doznati i naučiti, pa primijeniti u praksi. Tko zna, možda današnja djeca tokom školovanja i nauče nešto o likovnim elementima te će se s vremenom broj onih koji nimalo ne znaju gledati početi smanjivati. Možda i ljude koji se apstraktno izražavaju neće smatrati diletantnim čudacima bez talenta nego jednako vrijednim umjetnicima.

Ili kvalitetan udžbenik nije dovoljan ako pritom zakaže profesor? Ili profesor također ne znači mnogo ako zakažu roditelji? Ili roditelj koji cijeni učenje likovnog također ne znači ništa ako izostaje motiviranost?

Oh, idealizma mog... već bih se trebao pomiriti da svatko ima pravo na svoje (ne)viđenje stvari i previše je karika da bi se nešto najednom pomaknulo ka višoj razini ne samo na ozakonjenom papiru, ali i dalje me dirne kad uvidim koliko se talenti, znanja i iscrpan trud i rad olako negiraju krivim pretpostavkama o umjetnosti kao (ne)disciplini. A sve počinje već od malih nogu dok se likovni stav, interes i doživljaj tek oblikuju i kada su nazori malenih osoba još meki poput gline. No prije ili kasnije oni postaju definirani i tvrdokorni. Da li su odrasli svjesni koliko su u svemu tome odgovorni? Ili i tu ništa ne vide misleći da skalpel drži tamo netko drugi.  

Broj naš svagdašnji! Pomislih kad mi je u dvd-teci, gdje mijenjam znanca, neki tip pruživši film rekao “bok, ja sam 2514”.

Zanimljivo je da se ljudi lako poistovjete sa brojem kojim su iz ovih ili onih razloga negdje evidentirani. Upravo je čudno i nezamislivo ako netko ne zna svoj matični broj studenta, jmbg, broj telefona, pošte, broj pina ovog i onog... (pa i tog suludog u …teci). Okruženi smo numerističkim trendom življenja i djelovanja.

Imao sam profesora u srednjoj kojeg nikad nije zanimalo učenikovo ime i prezime već te pitao koji si broj, a ako si mu umjesto toga rekao ime pa te tražio po imeniku, odmah bi ti upisao jedinicu jer si mu odužio listanje. Skroz suludo, jer da je bitan numero onda bi se i ta knjiga s učenicima zvala brojnik, a ne imenik.

Slično je nekad i na faksu, ali iz opravdanih razloga. Pod jednim smo vježbama morali biti etiketirani brojem i točno tako sjediti u klupama kako se ne bi desile podvale studoša i da bi asistentima bilo lakše izvoditi vježbe i provoditi kontrolu.

Htjeli - ne htjeli, svi smo negdje uvedeni pod kakvim brojem da bi se olakšao određeni rad. Dakle, nije to bezveze. Nije istina da postajemo dehumanizirani. Sve dok smo svjesni da iza svakog broja stoji živa osoba sa svojim osjećajima i pravima, dok nismo istrijebili emocije, dok imamo osobni identitet neovisan o brojevima koje koristimo da život bude jednostavniji – ljudi pod brojevima su nešto zbog čega se ne treba zabrinjavati.

Vjerojatno i tip s početka priče nije netko tko sebe smatra brojem u nizu, već je htio meni ubrzati posao i sebi uštedjeti par sekundi. Ipak, u toj situaciji mi se takav potez čini pretjeranim i strašno robotiziranim. Jer kuda to ide?! Još malo pa se nećemo niti pozdraviti, nego samo tupo izbiflati svoj broj i sve je rečeno bez da se truse ikakve misli.